Otkad to, braćo, da prisvojimo jedan kršćanski praznik kao naš i da ga kao takvog proslavljamo i ponosimo se tim nekakvim "Valentinovom" - danom zaljubljenih? Zar smo baš spali na to? Ruže i zagrljeni parovi na 14. februar? Ne, to nije naš običaj - niti može biti!Zar baš tako zaboravljamo našu kulturu i baštinu prije dolaska Turske pogani na ove prostore? Toliko smo postali suludi i lakoumni, isprava je zamjenivši sa islamskom, a sada, naročito nakon rata, prisvajamo još i krščanske običaje. Pa dokle i ka čemu to više vodi? Ako ovako nastavimo, mi ćemo nestati... I nestajemo polako zbog toga! Postajemo narod bez svojih izvornih običaja... Žalosno.Zato braćo, naš praznik zaljubljenih, kojeg nekad slavismo, 23. aprila, bješe Jurjevo.To je početak proljeća i buđenja ljubavi, a u čast toga, palili su se krijesovi, te upriličile igranke, narodno slavlje i veselje, gozba i sl... A danas? Gdje je to nestalo? U jednom poganom, krščanskom Valentinovu? I u svemu tuđem što prisvajamo kao naše, a ono naše bacamo...
